| Web Design + Development Tutorials and Articles | EMail | Pretraga | Rečnik |
| Razvoj | Dizajn | Kreiranje | Panorama | Usluge | Poslednja izmena: 12.03.2003. g. |
| Evolucija Portala | Web servisi | Distribuirane aplikacije | Domeni | Internet kod nas | Cene |
|
|
Sadržaj |
Razvoj personalnih računara, njihovo pojeftinjenje i omasovljenje, ogroman napredak u njihovim performansama, kao i razvoj komunikacionih tehnologija doveli su do nastanka značajnih promena i u postojećim oblicima obrade podataka u većim institucijama i preduzećima. Troslojna arhitektura Preteča svega su mainframe-ovi, veliki centralni računari gde su se nalazile baze podataka i na koje su bili priključeni “glupi” terminali, koji su predstavljali korisnički interfejs za manipulaciju informacijama iz baza. Ovakvi sistemi bili su neraskidivo vezani, u ekonomskom i eksploatacionom smislu, za firme koje su izrađivale i isporučivale hardver i softver. Proširivanje i nadogradnja sistema bili su skupi i teški, uvek je postojalo ograničenje na postojeću hardversko-softversku platformu, a često samim tim i na jednu firmu koja je održavala sistem. Takvi sistemi su nazvani dvoslojni (two-tier), zato što je prezentacioni nivo (sistem terminala) bio neposredno vezan i praktično neodvojiv od nivoa podataka (DBMS/operativni sistem). Razvoj personalnih računara i komunikacionih tehnologija, pre svega internet tehnologija uslovio je potrebu za nadogradnjom postojećih sistema i povezivanjem sa korisnicima sistema, bilo da su to zaposleni u organizaciji, korisnici ili potrošači, drugi delovi organizacije, srodne institucije ili poslovni partneri. Spas je nađen u troslojnim (three-tier) i višeslojnim (multi-tier) sistemima. Delovi aplikacije koji su zaduženi za poslovnu logiku instaliraju se na posebnom serveru, PC računari, mobilni uređaji i sl. obuhvataju korisnički interfejs (presentation layer), a baza je izdvojena na poseban server (database-tier).
Na taj način su olakšani instalacija i održavanje softvera. Kako su korisnički programi postali mali, pitanje njihove distribucije rešeno je priključenjem na mrežu. Nadogradnja postojećih aplikacija je postala bezbolna – po priključenju na mrežu, aplikacija detektuje da postoji nova verzija, preuzme je sa mreže, instalira ja i nastavlja rad. Aplikacije na srednjem nivou se lako administriraju, a svaka promena na serveru ne zahteva promenu na korisničkim aplikacijama. Praktično, ostvaruje se nezavisnost u smislu odvojenog razvoja klijentskih aplikacija, dodavanja novih operacija unutar poslovne logike ili intervencija na samoj bazi. Ukoliko na srednjem nivou ima više računara sa kojima korisnik može da komunicira u zavisnosti od tipa obrade, govorimo o višeslojnim (multi-tier) sistemima. Komponente aplikacije su tada distribuirane po različitim računarima: ulazimo u eru arhitekture distribuiranih objekata. Šta je to distribuirani objekat? Distribuirani objekat je objekat koji se definiše na jednom sistemu a može se koristiti na drugom. U ovoj komunikaciji može učestvovati jedan ili više kompjutera. Cilj je da se obezbedi integracija servisa sa različitih platformi. Sistem zasnovan na distribuiranim objektima je skup objekata koji razdvaja one koji zahtevaju usluge (klijente) od onih koji pružaju usluge (servera) uz pomoć dobro definisanog enkapsulirajućeg interfejsa. Drugim rečima, klijenti su odvojeni od implementacije servisa, npr. zapisa podataka i izvršnog koda. Ovo je jedna od najbitnijih razlika koja izdvaja model zasnovan na distribuiranim objektima od čistog modela klijent – server. Primenom distriburanih objekata mogu se kreirati klijent/server aplikacije sa troslojnom ili višeslojnom arhitekturom, koje omogućavaju implementaciju sinhronih ili ansihronih rešenja za Internet, intranet i/ili ekstranet. Tehnologije S obzirom da se sistemi zasnovani na distribuiranim objektima razvijaju već decenija unazad, na tržištu postoji sijaset različitih platformi (tehnologija) za implementaciju višeslojne arhitekture. Pri odabiru distribuirane tehnologije treba obratiti pažnju na sledeće parametre:
Rezultati testiranja sa različitim komunikacionim modelima za udaljeno pozivanje komponenata do danas su rezultirali sledećim tehnologijama: COM+ / DCOM COM+ predstavlja evoluciju starije tehnologije COM (Component Object Model). COM je specifikacija za objekte koja definiše interfejs preko koga različiti objekti mogu da komuniciraju. COM je nezavisan od programskog jezika ukoliko implementira COM interfejs. Teoretski može da se implementira na različitim operativnim sistemima, međutim, ne podržava ih niko osim Microsoft Windows-a. Da bi se omogućilo da COM objekti sa različitih sistema međusobno razmenjuju informacije, COM specifikacija je proširena i nastao je DCOM (Distributed COM). DCOM poseduje znatno kompleksniji model konfiguracije i sigurnosti. CORBA / IIOP CORBA (Common Object Request Broker Architecture) je konkurentska specifikacija kreirana od strane Object Management Group, grupe firmi koje razvijaju srednji sloj. CORBA je nezavisna od jezika i implementirana na većem broju platformi nego COM. Međutim, postoje nekompatibilnosti između implementacija različitih proizvođača. Interakcija je omogućena preko ORB (Object Request Brokers) komponenata na klijentu i na serveru a komunikacija se odvija preko IIOP (Internet Inter-ORB Protocol). Mogućnosti CORBA objekata definisane su pomoću IDL (Interface Definition Language). EJB / RMI over IIOP EJB (Enterprise JavaBeans) je specifikacija koju je izdao Sun Microsystems za Java Platformu. EJB je nezavisna od platforme, ali ne i od jezika. Svi EJB objekti moraju biti napisani u jeziku Java. Za komunikaciju između različitih sistema, EJB koristi varijantu IIOP nazvanu RMI preko IIOP (Remote Method Invocation over IIOP). RMI je protokol rezervisan samo za Javu. SOAP SOAP (Simple Object Access Protocol) je kompletno kreiran na postojećim, proverenim i široko prihvaćenim tehnologijama kao što su HTTP i XML. SOAP koristi XML za prenos podataka između aplikacija, a pošto je XML univerzalni standard, sve platforme mogu da pristupe i obrade informaciju. Pošto koristi HTTP, jednostavno prolazi kroz port 80, tako da firewall-ovi ne predstavljaju problem. Pristup različitim aplikacijama na raznim platformama sa SOAP-om postaje jednostavan, Java aplikacija na Unix-u jednostavno može da poziva metode COM objekta na Windows serveru. Klijentska aplikacija na iMac-u pristupa objektu na mainframe računaru. Sve ovo postaje transparentno i ne zahteva bilo kakvu posebnu administraciju. Problemi sa starijim protokolima Glavni problem kod starijih protokola, kao što su DCOM, IIOP i RMI/IIOP, nalazi se u nekompatibilnosti (teško prilagođavanje datih protokola), tako da različite aplikacije međusobno ne mogu da komuniciraju. Druga bitna stvar je da ne funkcionišu u prisustvu firewall-a, što znači da aplikacije sa raznih lokacija ne mogu uvek međusobno da komuniciraju.
Zaključak SOAP ne pokušava da zameni bilo koji drugi distribuirani sistem. SOAP je manje moćan, ali je impresivan u svojoj jednostavnosti i proširivosti, što je veoma korisno s aspekta potrebe za što širim prihvatanjem, i od strane kompanija, i od strane programera. Jednostavne stvari se mnogo brže usvajaju i prihvataju. Web servisi i druge tehnologije su kreirani iz različitih razloga korišćenja, iako su komplementarni u prirodi. CORBA, COM+, DCOM, EJB omogućava razvijanje infrastrukture srednjeg sloja, sa snažnim i skalabilnim funkcionalnostima, za kreiranje informacionih sistema. Platforme za razvoj Web servisa već danas mogu da obezbede neophodnu tehnologiju za iskorišćavanje postojećeg razvoja distriburanih sistema. Slične teme Resursi
|
![]() Izdvajamo
Slične teme Prijavite se na naš informator[ Informator Pomoć!
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
| Razvoj | Dizajn | Kreiranje | Panorama | Usluge |